Duška Kontić: Tren

Prolazila sam gradom

Vidjela djecu pred

Osnovnom školom

Srećno lice učiteljice

Uhvatili se u kolo

Pomislila sam na

Naš Novi Sad

I tužne roditelje

Neispunjene želje

Kako su otišli

Nenadano u trenu

Kakva je to smrt

Razorilila ne birajući

Mladost i starost

Poklopila ljubav

I zgazila ljepotu

Prkoseći životu

U betonskoj stihiji

Oduzela cvijetu

Godine novih zora

Iskapila vodu

Sa grešnih izvora

Ostavljajući vječnu tugu

Svenulim korjenima.