Ilustracija: AI
I
O Gospodaru,
U kog ne vjerujem,
Kažu da je Sotona na Zemlju sišao
Sa šegrtom i vojskom od malih sotona
Kažu da je rivalska vojska
Glave djevicama odrubila a onda ih oskrnavila
O Gospode,
Kome ne mogu vjerovati,
Što radiš s tim jadnim tijelima žena
Dok muškarci tuđinci kleče
Goli pred Sotonom moleći mu se
Njemu a ne Tebi?
Goli muškarci na pijesku natopljenom sramom
Na ulicama bez kuća ispred kuća bez krovova bez prozora i kreveta
Ispred patrljaka od kuća
Potonuli u crni pijesak
Sotoninom šegrtu moleći se
Nakon toga probudih se
I crno nebo ugledah a na crnom nebu krvlju natopljenom
U crni dim zaronjenom: otvorena vrata
I glasovi što se dižu od golih tijela koja kleče
Sotoninoj armiji se moleći a ne Bogu
Postoje li više Zloduha
Na ovoj razrovanoj Kugli
Pod tvojim slijepim očima
Gospode,
Kome ne vjerujem?
Popni se ovamo pokazaću ti što će se dogoditi poslije ovoga
Čula sam Glas
I digoh se do neba
Da vidim tijela žena oskrnavljena
A vidjeh djecu tuđina, natopljenu krvlju
Žrtve drevnih bogova
Pred Sotoninom vojskom
Odmah duhom ponesena
Jer gle, bilo je prijestolje na nebu, i na tom prijestolju sjedio je neko
Al avaj
Izgledao je kao kamen od krvi zgrušane
Dok sam se klatila na dûgi boje smaragda
Zatim vidjeh puno prijestolja
I na prijestoljima puno djece
Gole
Krvlju poškropljene
Pred Sotoninom vojskom što je osvećivala žene oskrnavljenih tijela
Rivalskim đavolima i mržnjom vampire
I toliko golih muškaraca na pijesku
Vlažnom od njihovog srama
A ispred njih
Djeca sa brojnim krilima a anđeli nisu
S prijestolja se dizahu munje i gromovi
Pred prijestoljem, kao da je more od stakla
Sotona naredi djeci da ustanu da hodaju po kristalima mora
Bili su to vojnici s očima sprijeda i straga
Koje su bacale vatru na gole mušakrce koji kleče
I na djecu krvlju poškropljenu koja su imala krila a anđeli nisu
Nije bilo ni lava ni teleta ni zmije kao u Knjizi
Samo vojnici
Šegrti Lucifera a iznad njih
Orao s krilima pomodrilim od zla
Gospode,
U koga ne mogu vjerovati
Nisi Ti sjedio ni na jednom od prijestolja
Što su stenjala noću zbog vojnika s brojnim očima izvana i iznutra
A koji nisu prestajali vikati: Sve ovo naše je. Gospode Bože, to je tvoja žrtva.
I koji su govorili : Dostojan si, Gospode slavu primiti, čast i moć,
Jer Ti si stvorio sve stvari, i po Tvojoj volji postoje i stvorene su.
II
Zatim vidjeh u desnoj ruci Onoga koji sjedi na prijestolju i knjigu napisanu iznutra i izvana zapečaćenu sa sedam pečata. I vidjeh snažnog anđela koji je vikao: "Ko je dostojan otvoriti Knjigu i slomiti pečate?" I niko na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom, nije mogao Knjigu otvoriti ni pogledati je. I plakah mnogo što nije bilo nikog dostojnog da Knjigu otvori i pogleda je. A jedan od starješina reče mi: "Ne plači! Evo lava od plemena Jude, izdanak Davidov, uspio je da Knjigu otvori i njenih sedam pečata.
Potom ugledah, pred jednim od prijestolja
Poprskanih krvlju žrtava Sotoninog šegrta,
I pred morem od crvotočnog kristala,
Opet isti goli ljudi
Zgužvanih tijela od stida s kržljavim udovima
Pred Sotonom i njegovom vojskom s očima posvuda po tijelu
I vidjeh djecu oblivenu krvlju ispred te vojske,
Žrtve Sotonine:
Kažnjeni ste zbog žena oskrnavljenih
Usred dana na zlatnom pijesku
I sred prijestolja četiri živa stvorenja i među starješinama,
janje koje je stajalo kao zaklano
Nije imalo sedam rogova ni sedam očiju
Kao u Knjizi
Već jedno oko na jednom rogu
Dok su vojnici imali oči što neprestano vatru bacaju
Na gole ljude koji kleče
Pred šegrtom Sotoninim i njegovom vojskom
Na crnom pijesku natopljenom njihovim sramom
Posvuda po njihovim tijelima bile su oči
Oči vojnika koji su mislili da su duh Gospodnji
III
Na dûgi sjedim, dûgi promatračnici i vidim:
Goli muškarci kleče
I tuga me obuzima jer
Djeca okovanih krila a nepomična
Bačena prema moru od kristala
I dalje cvile
Janje promatram a pečati su zaključani
I Knjiga zatvorena, nije kao u Spisima!
Samo krici se čuju i bude vatre na zemlji i vatre mora i vatre neba
Krici bespriznorni
Dok muškarci kleče u tišini pred pozivom janjeta a
Djeca s brojnim krilima nijema nesposobna letjeti
Ni ne ječe više
Mračna poema svijeta izgubljenog u sjeni
IV
Gospode,
U koga ne vjerujem,
Što radiš tu a ništa ne činiš?
Gdje su ti bijeli konji da ponesu djecu
Daleko od ovog vrištećeg praha
Ka očaravajućem svitanju?
Gledala sam Janje
Nijedan pečat nije otvorilo kao u Bibliji
Al veliki potres
Uzdrma prah i more od stakla i nebo u plamenu
I dûgu na kojoj sam jahala
Dûgu poput smaragda
I kao u Knjizi:
Sunce posta crno poput zrna papera
Mjesec kao krv, i zvijezde padoše na zemlju.
Nebo se povuče ko knjiga koja se smotava
Kraljevi, velikaši, vojni zapovjednici, bogati, moćnici, svi robovi i slobodni ljudi, u špilje se sakrše i stijenje planina. I govorili su planinama i stijenama: Padnite na nas i sakrijte nas pred licem Onoga što na prijestolju sjedi, i pred gnjevom Janjeta;
Jer došao je veliki dan njegova gnjeva, i ko može tome odoliti?
Nakon toga, vidjeh deset anđela sletješe da odnesu djecu
Golu i krvavu žrtvovanu brojnim sotonama i njihovim šegrtima
Rasutim po prostranstu zemaljskom
S uperenim puškama ka golim muškarcima koji kleče
Anđeli na svojim krilima nosiše ima li nade plamenih vjetrova i bisere iz školjki
Da nahrane djecu s krilima
Nepomičnim
Koja nisu znala letjeti
Jedan anđeo viknu silnicima:
Stanite. Ne nanosite zlo zemlji, ni moru, ni drveću, dok ne označimo pečatom čela sluge našega Boga.
I nisam više ništa čula i nisam vidjela nikakvo pleme
A bilo ih je kažu na tisuće
Ono što sam vidjela
Bio je kalež
Crni pijesak a onda
Glas pade sa crnog neba
Na dûgu na kojoj sam sjedila
Padajuć na djecu koja nisu mogla ni letjeti ni hodati ni ječati
Više
A u Knjizi su vikali zvonkim glasom:
Spasenje pripada našem Bogu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu.
To u Knjizi bijaše, al ispod dûge poput smaragda
Na kojoj sam jezdila prema dolje ka
Zemljinoj kugli koja izdiše
Goli ljudi su klečali a nisu rekli: Amen!
Željeli su smrt ali smrt nije dolazila
Comments