Danas je jedan grad postao zaleđen
Danas se strašno čudo dogodilo
Ne pamte ljudi strahote divnoga grada
Kao da mu je netko pamet pomutio
Odjednom se razljutio, i srušio snove svima
Svima koji su pod teretom crnoga zida prestali pričati
Smijeh su odnijeli, suze ostavili
U crno zavili svoje mile roditelje, prijatelje
Za njih je život prestao disati
Za njim hodaju pretužni jecaji
Tko može spomenuti a suzu ne pustiti
Kome će majke, bake u sobu praznu ulaziti
Tuzi ,teškoj slici gdje praznina guši prostor
Samo će muk i suze zamijeniti nedostajanje
Ali na kratko
Ono što izgubiš, zamijeniti nitko ne može
Srce koje krvari dušu koja je umrla istog trena kada se suočila sa istinom
koja jako boli
Bole noći Nedosanjani,
boli ime kojeg više nećemo dozivati
Boli sve a lijeka nema
Nema nikoga tko bih mogao vratiti u zagrljaj voljene
Nema ništa teže od srca slomljena
Patnjom će majke, očevi gledati vlak bez povratka
U njemu su proputovali naši Anđeli,
naše duše mile
Milovat će ih rajske ptice
Tješiti neutješne u kojima plamti živa vatra bez prestanka
Kada se rasplamsa, samoća će biti prisutni dio riječi, a riječ se u djelo pretvorila nebu vrata otvorila
Plaču sirote uboge, preteške sudbine
Tješe ih trenuci
u kojima se guše njihovi životi
U kojima gube samopouzdanje
jer nema je, nema ih
Oči gledaju drugačije
Usne ne ljube više
Zagrljaj je progutala crna zemlja
Ljubav u sjeni na humku hladovine čeka a dočekati više nikada neće prazan hod pokrila je rijeka suza na vijek.
Comments