Ognjenka Kalajdžić: Moj si (za konkurs TAJNA ANDRIĆEVE KUTIJE)

Naravno, evo pesme „Moj si” sređene kao pasus, sa blagim ritmičkim očuvanjem i poetskim tonom: Čim se smirim, pogled mi luta nekoliko trenutaka i ugledam sve ono isto: klupu, trešnju, ptice i sunce, i nas u proljeću što drhti na sve strane, i miris što donosi san koji snivam svaki dan... I opet java, zlobnica — sve nekako ide kako neko hoće, a ne ja. A nemam snage da te iz misli izbacim, i put mi je jalov kako god odlučim. Jer živiš u mom snu, moj si, iako pripadaš njoj. Ako želiš, mogu ti pomoći da ga dodatno oblikuješ za zbirku ili recitaciju.

Inspirisanao romanom

„Jelena žena koje nema”

O AUTORKI

Ognjenka Kalajdžić je rođena 1949. godine u gradu sunca i pjesnika, gradu rijeka i planina, žega i kiša, gradu gdje se šipci i smokve u jednu granu upleću, gradu koji ima najljepši most na svijetu, Mostaru. Završila je elektrotehničku školu i radila kao elektrotehničar u Mostaru do 1993. godine, kada je ratni vihor donio u Švedsku. Uvijek se isticala sa svojim sastavima i bila nagrađivana, ali zvanično piše nakon zaslužene penzije. Pomalo se bavi slikarstvom, a u zadnje vrijeme mnogo se posvetila poeziji. Svojim stihovima učestvovala je u mnogim zbornicima, osvajala prestižna mjesta, dobivala razne plakete, a dva puta je osvojila prvo mjesto na evropskim konkursima. Napisala je prvu knjigu poezije, „Dunjaluk u fildžanu”. Želi da i ostale, mnogobrojne napisane stihove, nastale iz bola, nostalgije, zahvalnosti, a najviše ljubavi, realizuje u knjige. Želi da se ne zaborave i da ih njeni najbliži i njeni prijatelji imaju kao simbol njene ljubavi prema njima. Već ranije pripremila je knjigu s radnim naslovom „ISTINITE PRIČE” i 2025. je planira izdati, kao i novu zbirku poezije „AZORKA”. Voljeni grad, mir, ljubav i porodica su joj omiljene teme. Ne podnosi nepravdu, voli da pomaže ljudima i životinjama. Zimi živi u Växjö, a ljeti u Mostaru i veoma voli oba grada. Članica je društva „Žena sa knjigom” i „Društva bosanskih pisaca” u Švedskoj.