Ilustracija: AI
OČI VIDE, DUŠA OSJEĆA, RUKA ZAPISUJE
Na prvi pogled ništa te ne tjera da kročiš
niti da, ako uđeš, zasjedneš i ostaneš.
U caffe «Havelka» sulunari crne preostalu svjetlost.
Gusto je tkanje i koprena smeta.
Zidovi čađavi, valjda je to dopadljivo.
Odbljeske u mraku naslućujem, kušam «Melange», srčuć.
Jer, jezik se moj plaši vrelosti.
Za stolom uz naš, ćelav cvikeraš kurika džepni sat i podvlači oglase.
Na sofi prekoputa njih dvoje, u samosvojoj alhemiji, na istoj deredži.
Piju nešto k'o čemer gorko, jedva se vide.
Sigurno vlasnik ne plaća račune za struju.
U tami šuškaju glasovi. Živa je jedino riječ ljudska.
Kroz mutan izlog sjaj grada nazirem.
Sva je svjetlost grada oko tebe dok u Mozartova bijela leđa gledaš
iz caffe «Palmenhaus».
Staklen je sav, kao posuda sa Suncem, gruntovana.
Memle nema.
Golubovi zobaju zrna iz dlanova dokonih umirovljenika.
Svjetlo mami oči da vlaže kao da ih špena tjera na to.
Pivo je medno i jantarno, zapazio bih, u suglasju sa okolinom.
Sve je utihlo.
Perivoji i valeri uspavljuju sabesjednike.
Oni se čine onijemjelim, a nisu.
Pekinezer, a Jumbo.
Freudova misao i Hitlerovo žezlo.
Mrak i brborenje.
Svjetlo živorodno i bezglasje.
I Beč je, poput drugih čaršija,
od pluseva i minusa sazdan.
LJUBAV
Shvataš sve porive koji igru nose,
i igru shvataš koju poriv budi.
Shvataš njene oči koje suzom rose,
kad im igra sudi.
Boju u očima, da li shvataš, njenu?
Oči u bojama, da li slikaš njene?
Shvataš kako boli rastopiti zjenu.
Il pak obje zjene.
Shvataš da osjećaj koji on joj šalje,
dodirne osjećaj koji ona dijeli,
sjedinjeni osjećaji narastaju dalje;
nekad – život cijeli.
A na kraju život, osjećanja nosač,
shvati da naslućen nosio je sklad,
pa na kraju čovjek, svog života nosač,
može reći – shvatam sad!
GOSPODIN I MAČKE
Znam gospodina koji ima sve više mačaka,
i sve manje raje.
Oko njega puno upitnika, malo tačaka,
i nema graje.
Šta ga vuče da čini tako?
Možda ne dobija ono što želi.
Vjerujem, bolje bi bilo vako,
jer kroz život valja gurati. Bezbeli.
A kada ga pitam šta nije kako valja,
i misli li tako dovijeka,
malo ćuti, pa će mudro, poput kralja:
«Razočaran sam, bolan, u ČOVJEKA!»
PITANJE I ISKANJE
Pokušavam se sačuvati čitanjem, pisanjem i učenjem,
pasažima sve potrebnijeg praznovjerja i sve nerealnijeg optimizma,
potpuno siguran u vlastito pretjerivanje.
Slutim da bi u ovim godinama bilo odveć teško provući konac kroz tunel u igli.
No, tunel hrđav,
konac krt,
ne probija.
Kao ni nedorečen osmijeh dane koje mu serviraju noći bez sna.
Jer, krase ga blasfemija, zavist i nadmenost opskurna.
Saburli, mada posve uzaludno,
čekam da težina slova mog imena preraste veličinu naslova mojih knjiga.
Glumeći (ne)znanje, svako malo se pažljivo zapitam:
Čiji sam to ako već nisam ničiji, a sve sam manje svoj?
Iskajući od Boga dragog
da ne mislim ono što moram ako već ne činim ono što hoću!
Opmerkingen