Pesniče,
Opet su zime pred vratima. Prikradaju se polako i nečujno uvlačeći se pod kožu. Rumene se obrazi ljudi kao u mladih devojaka koje se postide kada im Ti uputiš pogled. Kažem Ti, jer verujem da su mnoge padale na pogled tvojih očiju, a i da nisu, tu su bile reči. Umeo si da ih tako lepo složiš u vrstu kao da si gospodario njima, a one ne želeći da ti prkose pokorno su slušale, pa su tim skupinama očaravale, mamile osmehe i izgarale srca.
Nisi umro, ne. Ne umire se tako lako pesniče kada tvoji stihovi i dalje žive, kada Ti živiš kroz njih i u njima. Ne umire se dok ljubav u tebi cveta. Šta tebi smrt može? Nije te mogla skriti od zaborava, nije te mogla prekriti.
Veliki su ljudi koji umeju da vole, koji svetlošću oboje mrak. Ti si to umeo, umeo si u sivilo da navučeš boje. Ti nisi imao svet, imao si reči u koje je svet stao.
Pesniče, zar su slova skrojena po tvojoj meri pa su tolike pesme iz tebe iznedrile? Sa toliko malo slova i godina, zar je moguće pisati o ljubavi, tuzi, slobodi i smrti? Kao da ti je ruku po belom papiru samo nebo vuklo! Kao da ti je srce u grudimo tuklo za još pet života i kao da si okusio još tri rata!
Ne poznajem te, a kao da te znam, kao da dušu tvoju mogu osetiti. Kažu pesnik pesnika prepozna po zamišljenom pogledu, osmehu koji titra u uglu usana i damaru u grudima. Ponekad čujem taj damar i ne, nisam ga umislila. I vidim taj osmejak na usnama, na svakoj slici, i ne nisam umislila. Znam, srce ti je puno jer nisi nestao. A kako može nestati neko ko je tolika krila imao?
Ne verujem im! Ne verujem im da si ti okončao ono što se život zvalo jer sada ne bi bio anđeo, a jesi znam. Znam jer je deo tebe u meni, deo tebe je u svakome od nas koji se rečima bave i pišu. A puno nas je, jer poeziju će svi pisati, pa i ja.
Pesniče, znaj i ovo, nije te svet napustio, niti će. Živećeš ti još kroz generacije i generacije, još će se o tebi pričati, još će se soneti tvoji čitati i recitovati, još će se u njima pronalaziti. Nisi umro, pesniče, iako si smrt okusio, iako si tamu na sekund dodirnuo.
Opet zima dolazi, miriše na sneg, a Ti još uvek tako mlad. Po šezdeset i četvrti put ćeš opet napuniti dvadeset sedam i opet će poteći stihovi za tvoj rođendan. Utabao si svoje tragove u snegu te zime, utabao si stihove u naša srca i svoju priču o večnosti. I traješ...
*Sandra Krstić rođena 1976. u Beogradu gde i živim. Udata, majka dvoje dece. Pišem poeziju, prozu, dečije pesme, šaljivu poeziju. Mnoge pesme su objavljivane što u našim, što u međunarodnim zbornicima, nekoliko priča je objavljeno u elektronskom obliku. Knjigu Kad sreća odškrine vrata, izdala u junu 2023. Član udruženja pisaca Dunavski venac.
Comments